noćas sam sanjala povratak u muzej salvadora dalija. nisam sigurna je li povratak bio vremenski ili samo prostorni, ali bila sam tamo i točno znala što tražim. djevojku na prozoru.

pred 5 godina, negdje sredinom travnja sam s roditeljima bila na izletu u barceloni. svidjela mi se najviše od svih gradova u kojima sam dotada bila. zadnjeg dana smo zastali u figueresu. na jednom od zidova na ulazu u muzej nalazio se reljef modrog neba, a na njega oslonjene ljestve, sužene premu vrhu. vode u neodređeno, miješaju se s plavetnilom.
muzej je završavao neizostavnim dućanom, prepunim zgodnih sitnica otisnutih printom dalijevih slika. uvijek me intrigirao njegov nadrealizam, ali me nikada nije oduševio. zato nisam planirala uzimati suvenire iz figueresa, a samo da bi mogla pokazati da sam tamo bila nije bio dovoljno dobar razlog. ipak, jedan me je predmet privukao i zaokupio. slika je bila drugačija od uobičajenih, jednostavna i umirujuća. nalazila se na pozadini malenog okruglog ogledala i znala sam da će otići iz španjolske sa mnom.

od tada je uvijek uz mene. premještala sam ogledalo iz torbe u torbu, vadila u potrebnim i nepotrebnim prilikama. vidjelo je sva moja lica. s vremenom se slika gotovo izlizala, plastična se zaštita počela guliti. pred dvije godine je ispalo na pod podhodnika prekriven viskijem i razbilo se. nije palo iz moje ruke, ali razlike nije bilo. označilo je i opisalo godinu slomova. razbilo se na mjestu koje bi kvalitetno moglo prikazati mjesto na kojem se tada nalazio moj život. mračan, isprolijevan i smrdljiv prolaz. mjesto gdje se nitko ne želi dugo zadržavati. prijateljica kojoj je ispalo ga je dala popraviti, staklo je zamijenjeno, vraćeno u funkciju. sa životom nije tako jednostavno.

sanjala sam povratak u muzej salvadora dalija. hodala sam muzejskim dućanom i ogledavala se na sve strane, pretraživala police. bile su prepune različitih proizvoda i suvenira, stvari koje ne spadaju tamo, ali sam ih konzumeristički progutala, jer svaka je bolja i ljepša od one koju već imaš. od silnih mogućnosti i nepreglednosti dućana kao da sam zaboravila po što sam zapravo došla. pozornost mi je bježala, a malenog ogledala nije bilo nigdje, koliko god se trudila ugledati ga.

jučer sam na nekoj internet stranici naišla na sliku djevojke na prozoru. gleda u daljinu, more se pruža, a zavjese mekano padaju pokraj nje. sve je tiho i mirno, obojeno blijedim plavetnilom.

vrtili smo se na vrtuljku. u krug. prvo je išlo onako kako treba, u pravom smjeru, znaš da je to to, vrtiš se i smiješ se i divno je

brže i sporije


i sporije

u jednom od sporijih krugova sam izletila. bolilo je kad sam se dočekala, negdje ispod ključne kosti.
ti si se nastavio vrtiti, sam. a vjetar te šibao sve jače.

u jednom trenutku više nisam znala tko je gdje, jesi li gore, gdje sam ja, tamo ili tu.
htjela sam se vratiti, očajnički. što sam ja bez naših okreta?

ali kad sam se ponovno popela gore već je bilo kasno. uhvatio si moju ruku. ali vrtuljak se rasklimao. krugovi su ponovno bili sve sporiji, cijela konstrukcija se sve više tresla. mi smo zatvorili oči.

vrtili se.

dok oboje nismo ispali.

ne znam kako si se dočekao. gdje te boli. nisam te mogla pitati, odbacilo me na drugu stranu.
skupljala sam se među iglicima.

a kad sam podignula pogled vidjela sam

vrtuljak se vrti još uvijek. sam. sporo i sporije. pomislim da će napokon stati, ali uvijek me zavara.
više ne znam radi koga se vrti. želim da stane.

previše je
vremena
prošlo

bilo nam je i lijepo i zastrašujuće i tužno i najbolje i najgore na toj vožnji